Oslonjenost na drugog: konfuzija i simbioza ili socijalni doprinosi samoorganizaciji
Odnos sa drugim je jedna od najpresudnijih odrednica Ijudskog bića i mada ne moramo da se složimo sa stavom da kompletna čovekova sudbina zavisi od deteta ne starijeg od šest godina, ili čak i ne starijeg od tri godine, o čemu govore dva uticajna teorijska i terapijska pravca, psihoanaliza i transakciona analiza, nesumnjivo je da je rani period razvoja ličnosti značajan i da je u razvoju ličnosti, rana povezanost, veza sa drugim, presudna. Naime, dok ranu oslonjenost na drugog u periodu posle rođenja, teorije psihoanalitičke inspiracije povezuju sa dubokim primarnim narcizom novorođenčeta, stanjem konfuzije i potpune simbiotske povezanosti sa majkom, teoretičari kognitivističke razvojne psihologije, koji smatraju da u ovom periodu ne postoji konfuzija i simbiotska stopljenost i da je dete od najranijih dana u realizaciji samoorganizujućih sposobnosti prevashodno socijalno determinisano, ipak naglašavaju detetovu zavisnost od drugih, naime, zavisnost razvoja od socijalnih doprinosa procesima učenja i sazrevanja.
Emocionalno vezivanje, Ijudska socijalna povezanost i odgovori na potrebe
Ali, nezavisno od teorijske pozadine koja pruža okvir sagledavanju unutarpsihičke organizacije ličnosti, potencijala i dinamike psihološkog razvoja deteta, pitanje rane oslonjenosti na drugog ima praktični značaj jer se tiče sredinskih faktora koji obezbeđuju, olakšavaju ili onemogućuju uspostavljanje ove i biološki i psihološki vitalno važne veze. Mada danas preovlađuje stav da je Ijudska socijalna povezanost prisutna od rođenja i da ne proizilazi iz fizioloških potreba malog deteta jer je detetovo „direktno socijalno iskustvo od primarnog značaja“, sigurno je da je oslonjenost na drugog i u pogledu zadovoljavanja osnovnih fizioloških potreba i u pogledu realizacije biološkog programa u celini, prisutna u odnosu bebe sa drugim kao element interaktivnog socijalnog i psihološkog polja koje se gradi kroz rane odnose deteta sa njegovim humanim okruženjem. Zato je, svakako, na nivou ponašanja, pored uobičajeno citiranih faktora kontakta i nege, potrebno naglasiti značaj drugog i u regulaciji prirodnog individualnog ritma zadovoljavanja osnovnih fizioloških, energetskih i najšire bioloških potreba deteta. Izgleda sigurno da se emocionalno vezivanje ne može svesti na otklanjanje gladi i paradigmu hranjenja, ali je takođe sigurno da stabilnost veza počiva i na stabilnosti i adekvatnosti odgovora okoline na osnovne detetove potrebe, uključivši i elementarne biološke potrebe bebe i malog deteta.
Uspostavljanje emocionalnih veza kao proces
Sigurno je da je zbog produžene zavisnosti čovekovog potomka i zbog nerazvijenosti ili nesumnjive nezrelosti psihičkog aparata, beba upućena na drugog i na odnos sa njim kroz koji gradi svoj psihizam i sopstvenu ličnost, postiže veću nezavisnost od drugog i uspostavlja socijalne relacije, kroz koje zatim zadovoljava svoje potrebe, ispoljava se kao ličnost i dalje sudeluje u socijalnim razmenama, ostvarujući preduslove za kasnije veoma složene socijalne odnose kroz koje će regulisati i svoje biološke potrebe i programe.
Uspostavljanje emocionalnih veza između roditelja i deteta je proces izgradnje i promene unutarpsiholoških i ponašajnih kvaliteta njihovih uzajamnih odnosa, koji se odvija tokom razvoja i odrastanja deteta od trenutka njegovog začeća i naslanja se, sa jedne strane, na biološku vezu deteta i roditelja, a sa druge strane, zavisi od prisustva i dinamike različitih psiholoških i socijalnih odrednica na strani svih učesnika odnosa.
Prenatalni i postnatalni faktori emocionalnih veza deteta i roditelja
Prenatalno, od značaja je izražena reaktibilnost fetusa na draži humanog porekla i njegova intrauterina osetljivost na neke specifične draži koje nesumnjivo pojačavaju postnatalnu prijemčivost deteta na majku. Međutim, iako je prenatalno odnos roditelja prema detetu jednim delom određen i informacijama o nerođenom detetu kao i svojstvima ponašanja fetusa sa kojima roditelji, posebno majka, imaju izvesna neposredna iskustva, različite karakteristike ličnosti roditelja, brojni unutarpsihički sadržaji, misli, očekivanja, osećanja, fantazije i druge psihološke determinante roditelja pre nego objektivna svojstva ploda i budućeg deteta čine jezgro prenatalnih odnosa prema detetu.
Postnatalno, odnos roditelja prema bebi oblikuje se u neposrednom kontaktu sa detetom i zavisi od različitih karakteristika bebe, ali i dalje je značajno zasićen različitim unutarpsihičkim sadržajima i psihosocijalnim parametrima oba roditelja kao pojedinačnih ličnosti, kao i odlikama psihosocijalnog funkcionisanja roditelja kao para.
Iz sfere determinanti vezanih za dete, to su, između ostalog, zdravstveno stanje deteta, izgled, telesna celovitost, pol, temperament i posebno prijemčivost i kontaktibilnost, a iz sfere determinanti na strani roditelja, prihvatanje i kvalitet prihvatanja sopstvene polne i roditeljske uloge, odnos prema drugom roditelju kao sopstvenom partneru i objektu, psihodinamika roditeljskog para i sociodinamski aspekt roditeljskih uloga.
Emocionalne veze: osnovno porodično osećanje, osećajnost, afektivno vezivanje
Takođe, još prenatalno, a naročito postnatalno, odnos roditelja prema detetu regulišu i osnovno porodično osećanje (Ekerman), širi oblik biološki zasnovanog roditeljskog zaštitničkog nagona, koji prirodno karakteriše brižan, nežan i zaštitnički stav, a koji pored majke i oca ispoljavaju i drugi detetovi srodnici. U odnosu roditelja sa detetom prisutni su i skupovi osećanja i ponašanja iz sistema materinske i očinske osećajnosti (Harlou), koji, kao i afektivno vezivanje (Boulbi) i osećajnost deteta prema majci, predstavljaju autonomne potrebe i deo prirodne čovekove opreme.
Dinamika emocionalnih veza: investicije i gratifikacije
Na individualno psihološkom nivou, na planu dinamike ličnosti roditelja, govori se o distribuciji narcističkih investicija i obuhvatanju deteta ovim investicijama, toleranciji narcističkih povreda, mogućnostima tolerancije osujećenja i sposobnostima odlaganja zadovoljenja nekih potreba sopstvene ličnosti, mogućnostima prebacivanja narcističkih investicija u nerođeno dete na realno rođeno dete, mogućnostima napuštanja fantazmatski idealizovanog objekta, kao i o opštem kvalitetu prisutnih odbrambenih mehanizama.
U pogledu emocionalnih veza, majka je i prenatalno i postnatalno u posebno složenoj psihološkoj situaciji, jer još nerođeno dete u odnosu na majku ima dvostruki, psihološki (i biološki) status, kao deo njenog sopstvenog tela i kao (u telo i u psihizam) uneti objekt. Dete je kao parcijalni objekt izloženo nizu pregrupisanja različitih nagonskih i osećajnih investicija, a psihološkim položajem u odnosu na majku, prenatalno, u celini je zavisno od kapaciteta ličnosti majke da fuzioniše libido i agresiju i da narcističke investicije pretoči u objektne tako da, u krajnjoj liniji, detetova psihološka pozicija u psihizmu majke zavisi od tačaka fiksacije u majčinom psihološkom razvoju.
Najčešće, za majku je beba primarni objekt ljubavi, pretežno narcistički libidinalno investiran tako da su sve instance majčine ličnosti u službi toga odnosa, koji se nadovezuje na odnos prema ocu koji je zapravo i kulminacija prvog objektivnog odnosa majke. Gratifikacije koje majka ima iz odnosa sa detetom su determinisane prirodom konstitucionalnih elemenata ličnosti majke, transformacijom ovih elemenata u unutrašnjem psihološkom prostoru majke do porođaja i načinom na koji određeno dete iz svoje kongenitalne opreme može da vrši sintezu elemenata majčine ličnosti. Sa druge strane, kako se detetov Ego razvija, povećava se kompleksnost i širina spektra gratifikacija koje dete traži iz libidinalnog objektnog odnosa sa majkom, tako da objektni odnosi u dijadi funkcionišu kao stalno promenljiva interakcija neravnopravnih partnera u kojoj oba učesnika traže neke gratifikacije. Međutim, majka je dominantan aktivni partner i poremećaj u ličnosti majke se reflektuje na objektni odnos, bilo da se radi o neusklađenim odnosima (primarnom otvorenom odbijanju, primarnoj anksioznoj prebrižnosti, agresiji u formi anksioznosti, kolebanju između nežnosti i agresije, cikličnim promenama raspoloženja majke ili svesno kompenzovanoj agresiji) ili siromaštvu odnosa (od odsustva majke i drugih negujućih figura; uskraćivanja pojedinih aspekata socijalnih podsticaja; neadekvatnog prihvatanja detetovih nelagodnosti; nemogućnosti prepoznavanja, zadovoIjavanja, prihvatanja potreba deteta koje su drugačije ili suprotne svesnim ili nesvesnim potrebama majke).
Dovoljno dobra majka: prepoznavanje deteta kao ličnosti
Prenatalna biološka simbioza majke i deteta, postnatalno se nastavlja relacijom koja na psihološkom planu ima karakteristike dvosmerno simbiotskog odnosa u kome majka, kao osoba razvijenog psihičkog aparata usmerava niz svojih svesnih funkcija i njima vođenih negujućih ponašanja na prepoznavanje potreba deteta i na obezbeđivanje uslova za njihovo zadovoljavanje. Kroz te aktivnosti, majka prepoznaje dete kao ličnost (Vinikof), pozajmljuje svoj Ego detetu (Špic) i istovremeno, kao container prihvata njegove napetosti, prerađuje ih i u promenjenom i detetu prihvatljivom vidu ponovo vraća u njegov psihizam (Bion); a dete, sazrevajući i učeći, kroz procese diferencijacije i integracije, izgrađuje svoj psihički aparat i uz biološki razvoj i sazrevanje i ostvanjje preduslove za smanjivanje simbiotskih kvaliteta odnosa, napuštanje simbioze, individuaciju i separaciju.
Emocionalne veze i zadaci dijade majka-dete, faktori emocionalnog vezivanja
U ovakvoj dinamici, celina koju čine majka i dete kao dijada, tokom prve godine, obavlja četiri važna zadatka (Sander): fiziološku regulaciju, kao dominantni zadatak prvog tromesečja, regulaciju uzajamne razmene i socijalno afektivnih modulacija u drugom tromesečju, zajedničku regulaciju inicijacije u socijalnoj razmeni i manipulaciji sredinom u trećem tromesečju i fokalizaciju aktivnosti krajem prve godine.
’Holding’ (Vinikot), držanje, podržavanje, potpora i nega, organizuju se tako da se dete, ostvarujući ove zadatke u dijadi, pri tome oseća dobro, tako da situacije lagodnosti i Ijudi koji su odgovorni za ovu lagodnost postaju bliski i prepoznatljivi, te i dete gradi poverenje i bliskost sa majčinskom osobom i razvija osećanje prihvaćenosti. Bliskost, poverenje, prihvaćenost i sigurnost, koji se izgrađuju, omogućiće kasnije da majka može biti odsutna neko vreme, jer je dete samo već razvilo osećanje unutrašnje sigurnosti i poverenje da će se majčinska osoba vratiti. Kroz svakodnevna rutinska ponašanja, koja sadrže faktore emocionalnog vezivanja (sisanje, zagrljaj, toplota, osmeh, okrepljenje pri kontaktu, praćenje, pokret i ritmički tonički dijalog) i obezbeđuju postojanost i kontinuitet u okolini, dete ima kontinuitet doživljavanja odraslih kao materinski brižnih roditelja vrednih poverenja (Erikson) koji pružaju spokojstvo, hranjenje i toplinu i stiče najraniju osnovu za osećanje psihosocijalnog identiteta učeći da se oslanja na odrasle, da im veruje i da veruje sebi.
Emocionalne veze i razvoj ličnosti deteta u drugoj i trećoj godini
Kasnije, sa znatno većom biološkom i fizičkom nezavisnošću deteta, koje je krajem prve godine već uspostavilo nukleuse skoro svih osnovnih elemenata strukture ličnosti, veza roditelja i deteta progresivno gubi simbiotski kvalitet ali je i dalje, kao okvir, katalizator i model, presudna za psihosocijalni razvoj: sticanje autonomije, prevazilaženje stida i sumnje i razvoj volje kao vrline, u drugoj godini; odnosno, uspostavljanje inicijative, prevazilaženje krivice, rukovanje osećanjem nadmoćnosti i odgovornosti i uspostavljanje, pre svega kroz igru, kroz koju dete ispituje, priprema i na akcionom i mentalnom igrovnom planu uvežbava mesto i ulogu u realnom svetu, vrline svrhovitosti, u trećoj godini.
U ovom periodu, veza roditelja i deteta, iako manje vidljiva kao tesna fizička povezanost, jer je biološka i fizička nezavisnost deteta od roditelja znatno veća i jer je dete već uspostavilo osnovne nukleuse skoro svih elemenata strukture ličnosti, ima i dalje presudnu ulogu u zadacima i ciljevima psihosocijalnog razvoja jer roditelj koristi tu vezu da bi, u drugoj godini, obuzdao samovolju deteta, omogućio prihvatanje nužnog nadzora drugih i pomogao uspostavljanje samonadzora koji dete ispunjava ponosom, a u trećoj godini da bi olakšao kombinovanje inicijative sa autonomijom, podučio dete ostvarivim ciljevima i planiranju akcija koje su u delokrugu detetovih moći.
Od simbioze do individuacije i separacije: psihosocijalni razvoj i vrline
Tako su emocionalne veze, začete u prenatalnoj biopsihološkoj simbiozi majke i buduće bebe, prošavši put od psihološke simbioze, preko asimetrične razmene u dijadi i unutrašnjih prestruktuiranja, do procesa identifikacije i povezivanja nuklearnih elemenata ličnosti kroz odnose u trijadi, postale kanal kroz koji se dete dalje individualizuje i odvaja od svemoći primarnih figura, proširujući područje svojih interakcija i područje kontrole odnosa Ja prema nadolazećem svetu, pripremajući se za kasnije zadatke psihosocijalnog sazrevanja, uspostavljanje vrlina spremnosti, vernosti, ljubavi, nege i mudrosti, koje je neosvešćeno iskusilo još u ranim razmenama sa roditeljskim figurama.
Članak je preuzet iz knjige: Tretman poremećaja psihomotornog razvoja. Cerebralno ugroženo dete i dete sa cerebralnom paralizom i srodnim stanjima.
Specijalna bolnice za cerebralnu i razvojnu neurologiju je kao izdavač dala dozvolu za objavljivanje članka, na čemu se ovom prilikom zahvaljujemo. Cilj objavivanja serijala iz ove knjige je da se sadržaj učini dostupnim onima kojima je i prvenstveno namenjen, na savremen i praktičan način i nema nikakav komercijalni efekat.
Autor: Darinka Radivojević